MEĐU najljepšim i najzanimljivijim Korolijinim sonetima je peti po redu iz ciklusa “Srpske crkve i manastiri” (1907-1910) – “Hopovo”.
Foto: “Litografija Anastasa Jovanovića iz 1852.”
To je sonet o manastiru i o njegovom, i nacionalnom kulturnom junaku – “junoši” Dimitriju i monahu Dositeju. Dositej je privlačio Koroliju i svojom nemirnom prirodom, i kulturnom misijom koju je imao u srpskom narodu, posebno u Sjevernoj Dalmaciji, pa i u pjesnikovoj rodnoj Bukovici.
Korolija ga spominje u svojim putopisima: Dositej je pročitao cijelu biblioteku manastira Dragović, ostavivši svoj potpis na pročitanim knjigama, a u seocetu Kosovu, na Dalmatinskom Kosovu polju, sačinio je prvi srpski bukvar za ljupke oči jedne djevojčice. Korolija je doživljavao Dositeja kao nekog bliskog, svoga, iz Dragovića ili sa Dalmatinskog Kosova. Možda je baš Dositej razlog i povod za Korolijin sonet o Hopovu.
Paradoksalno, Hopovo je najpoznatije i slavno po monahu koji ga je napustio i pobjegao u svijet, a ne po onima koji su mu do groba vjerno i smjerno služili. To potvrđuje i ovaj Korolijin sonet, koji je više o Dositeju nego o Hopovu. Oba katrena soneta “Hopovo” pjevaju o Dimitriju/Dositeju. Taj “junoša srpski, Dimitrije”, tu, u Hopovu, “svom Bogu htede ugoditi čudno”. On nije, dakle, uobičajeni Božji ugodnik, već neko ko svom Bogu ugađa čudno, neobično, ne kroteći već “mireć srce mladačko i žudno” i odazivajući se na zov i izazov svijeta odlaskom u svijet – stranstvovanjem i putovanjima.
Ta putovanja su dvostruko teška i izazovna: valja savladati privlačne daljine i osvojiti vječite plodove mudrosti i u tom svome nastojanju i naporu, shvaćenom kao poziv i misija, dugo i dosljedno izdržavati. S tih svojih teških putovanja, i sa plodovima vječne mudrosti njima stečenim, Dositej se vraćao u svoj (na)rod, u otadžbinu koja se iznova rađala, preobražavajući je kulturno i postavši veliki ugodnik svome rodu.
Dakle, “junoša” koji je htio svome Bogu “ugoditi čudno”, postaje veliki ugodnik – kulturni junak – svoga roda, kome se vraća iz svijeta “očinski i budno”. Dositej je nosilac prosvjetljenja, svjetlosti, preobražaja. Možda je to jedan od razloga što mu Korolija pjeva sonet – formu koja u svojoj prirodi ima preokret, preobražaj, u svom “koljencetu”, između katrena i terceta. Istina, u Korolijinom sonetu su dva preobražaja – Dositejev preobražaj i preobražaj samoga Hopova:
Junoša srpski, Dimitrije, ovde
svom Bogu htede ugoditi čudno:
no, mireć” srce mladačko i žudno,
dugo, daleko stranstvovati ode.
I prelazeći svoje pute trudno,
mudrosti večne pobra mnoge plode,
i ugodnik ti velik posta, rode,
puteći tebe očinski i budno.
Već su katreni u znaku preobražaja lirskog junaka, što je neobično za klasičan sonet.
Nije li Korolija malo “poranio”: preokret dolazi sa tercetima. To ovom sonetu, međutim, daje efekat “iznevjerenog očekivanja” – čak dvostruk – jer drugi preobražaj, koga manje očekujemo, doista dolazi sa tercetima. Korolijin sonet je prava majstorija na jednu “nesonetnu” temu. U katrenima se “junoša” Dimitrije preobražava u Dositeja, “koji svome Bogu htede ugoditi čudno”, pa u stranstvujućeg putnika, koji sa svojih trudnih putovanja donosi teško stečene plodove mudrosti i postaje veliki ugodnik rodu, pa se svome rodu vraća “očinski i budno”. Neobični ugodnik Bogu preobražava se u “ugodnika rodu”. Dositej je nosilac prosvjetljenja, svjetlosti. Terceti su u znaku svjetlosti i usmjereni su – kakvog li svjetlosnog preokreta – na manastir sa dva sunca. Hopovo prije i poslije Dositeja nije isto – sada ga “dva sunca griju”:
Hopovo staro sad dva sunca griju:
pod jednim stoji staro, misaono,
a pod drugijem silno blešti ono.
To, poput pljuska kog oblaci liju,
a aureole vrh Dositejeva
čela se svetlost na nj velika sleva.
Dimitrije/Dositej je taj “junoša srpski”, koji je preobrazio i sebe, i svoj (na)rod, i manastir Hopovo, okupavši ga u dvostruku svjetlost. Katrenima je pripremljen, a tercetima opjevan taj preobražaj. Stari manastir je oneobičen tako što ga griju dva sunca, pa je pod jednim staro, misaono Hopovo, a pod drugim “silno blešti ono” pod mlazevima svjetlosti, koji se, poput pljuska, liju s oreola iznad Dositejevoga čela.
Tako je Dositejevo čelo, koje je sakupilo “mudrosti večne plode”, postalo izvor druge svjetlosti, drugo sunce, koje obasjava i stari manastir, i Dositejev (na)rod. Zato je to čelo, istaknuto opkoračenjem, dospjelo na početak završnoga stiha ovoga soneta i postalo i grafički, i sintaksički, i ritmički, i pozicijom u stihu, strofi, pjesmi i njenoj poenti, najistaknutija riječ u sonetu.
Dositejevo čelo – drugo, i glavno, sunce ovoga soneta.
Mada sonet ne podnosi himničan i pohvalni ton, Koroliji se ne može poreći majstorstvo.